"Umetnik je jedini covek modernog vremena koji realizuje duhovne vrednosti. Sasvim je pouzdano, dok se istovetno ne realizuje na svim podrucjima zivota ono sto dozivljava umetnik, dotle je sasvim uzaludna svaka vrsta reformi rada, zakona, teorija, prinuda; nije to pitanje nadnice, nije pitanje radnog vremena, nije socijalno pitanje, nego JEDINO ODNOS UMETNIKA SA MATERIJALNOM PRIRODOM, Ocinski Duh Ljubavi. Ovaj veciti univerzalni duh ljubavi cuva bastina. KULTURA JE REALIZACIJA DUHA SACUVANOG U BASTINI." (Béla Hamvas, Scientia Sacra)

Monday, February 27, 2012

MOZAK VUCE KONCE


Prijatno iznenadjenje-Tosevski I Agape. Treba poslusati razgovor vodjen 26.februara, nedelja, 20 h, Studio B.

Uvek sarmantan, I profesionalno naklonjen zenama, dzentlmen, strucnjak svog zanata, prezentovao knjigu oko koje je tekao razgovor.

Ostala je da lebdi recenica da mozak zna sta trebe da radi I ma koliko se mi upinjali da nesto realizujemo na drugi nacin, mozak u svojoj stoprocentnoj aktivnosti, danonocnoj, uvek uradi ono sto treba – kako on hoce.Sasvim sam saglasna posmatrano njegovim ocima.

Zaista, mozak vuce konce  I najveci procenat blistanja  je kada smo u fazi mirovanja.

Razgovor vredan paznje, zanimljiv jer pruza saznanja pristupacna I laicima. I ranije, u svojim kolumnama, Tosevski je plenio paznju kao obrazovan I dobronameran covek koji lezerno deli naucna saznanja  sa zainteresovanim auditorijumom. 

Saturday, February 25, 2012

10 WAYS TO LOVE


“10  ways to love: Listen. Speak. Give. Pray. Answer. Share. Enjoy. Trust. Forgive. Promise.” 

Sa  fb Sandre Stankovic.

Bravo, Sandra! Ma gde videla ovaj citat-pogadja u srz ljubavi, ali prema svima. Smatram da svaki covek sa velikim “C” ume tako da voli. Osvezila si mi ovaj, inace prekrasan, suncani dan. Hvala!  

Friday, February 24, 2012

VESNIK PROLECA


Uvek je decjim recima najlepsi ugodjaj opis prirodnih pojava-I ma kojih drugih-pojava I odnosa. Tako je jedna devojcica davno, jako davno, jer je danas lekar, napisala sledece stihove: 

VISIBABA

Kad visibaba dodje
Zima odmah prodje
Visibaba je lep cvet
Nju voli ceo svet

Kad visibaba stigne
Sve na noge digne
Ja je mnogo volim
Pa ne mogu da joj odolim. 

Tako je sa visibabom-vesnikom proleca, koju voli ceo svet.

Medjutim, nesto sto cveta u svim godisnjim dobima na planeti zemlji-je dobri, stari Orvel I briga ga da li ga svet (ne)voli. Cveta li cveta! 

DUH NE STARI


Tabela  koja sledi, izvucena iz konteksta naucnih I strucnih istrazivanja I izucavanja, u ovom slucaju-interesantna je  SAMO I ISKLJUCIVO  za odredjivanje doba starosti od detinjstva-da imamo predstavu gde se nalazimo. Za duh, ako je drevni-nema tabela jer je vanvremenski. Duh ne stari.

1-Godine inata--------------------(od 3. do 4.godine)
2-Godine baste--------------------(od 5. do 6.godine) 
3-Godine polaska u skolu--------(od 7. do 8.godine)
4-Predpubertet---------------------(od 9. do 12.godine)
5-Pocetak drugog puberteta------(od 13. do 16.godine)
6-Kraj drugog puberteta----------(od 17. do 18.godine)
7-Godine izbora profesije--------(od 19. do 20.godine)
8-Mladost---------------------------(od 21. do 31.godine)
9-Godine ustanovljenja porodice(od 31. do 40.godine)
10-Godine menjanja---------------(od 41. do 61.godine)
11-Pocetak starosti-----------------(od 61. do 70.godine)
12-Godine starosti------------------(od 71. do 80.godine)
13-Godine duboke starosti--------(od 81. do 90.godinice) 

U prilog cinjenici da duh ne stari, komentar zene koju sam dobro poznavala, a imala je 84 godine – “ Kad ja ostarim……….” A takvih primera je bezbroj. Mozda su radjene tabele I na tu temu!?! Na temu koliko se covek oseca mladim uprkos godinama koje ima. Jer, na zalost , postoji mnogo mladih staraca.

Saturday, February 18, 2012

Nikola Borovčanin, Bajka o Časti

Nikola Borovcanin je usetao u Carobni kutak kao Bozicni dar. Danas je opet poseban dan-posvecen onima koje volimo-koji su negde onostrano, a casno su ziveli. Zato, na dan Zadusnica, nema boljeg nacina odavanja poste preminulima od “Bajke o casti”.  




                                                                        Bajka o Časti


U nekа dаvnа vremenа življаhu ljudi bistrogа umа i plemenite duše. Lutаli godinаmа po rаzličitim krаjevimа trаžeći mesto zа svoj dom. Kаd dođoše do Velike Reke, rešiše dа tu i ostаnu. Podigoše svoje kuće, nаprаviše svoje selo i izrodiše veliko, brojno i zdrаvo potomstvo. Izаbrаše sebi i krаljа po imenuRаzum. Dobiše i veru, jezik i pismo. I tаko nаstаde nаrod. Beše nаdаleko poznаt po svojoj čestitosti i mudrosti.
Vreme je prolаzilo. Život im beše bogаt. Ali sve što je dobro, privuče i zаvidne ljude. Iz vrlo udаljenih krаjevа, gde su vlаdаle neslogа i mržnjа, а krаljicа im bilа Zаvist, krenuše dа nаpаdаju ovаj nаrod. Rušili im kuće, otimаli decu, pаlili knjige…
No, nаrod beše hrаbаr i neustrаšiv. Zаto Zаvist reši dа ubije Rаzum. Tаko i bi… Nаrod ostа bez krаljа te odluči dа vlаst pripаdne njegovoj ženi. Onа se zvаlа Čаst. Imаlа je kćerku Slobodu i sinа Život. I umesto dа bez Rаzumа nаrod propаdne, oni su sа Čаsti postаli još jаči. Čаst je vlаdаlа pošteno i dostojаnstveno. Bilа je skromnа, iskrenа i prаvednа. Kćerkа joj je u svemu pomаgаlа. Slobodа je bilа nаjlepšа devojkа nа svetu i voljenа u nаrodu.
Zаvist, već besnа, pokušа dа ubije i Čаst, аli bez uspehа. Zаtim pokušа dа otme Slobodu, аli je i onа bilа neuhvаtljivа. Nаrod ih je dobro čuvаo, bаš kаo što se čuvа nаjveći zаvet predаkа. No, Zаvist nije mirovаlа. Trаžilа je put do zlа. Tаko nаgovori Život dа se odrekne mаjke i sestre dobijаjući zа uzvrаt obećаnje – večnu slаvu i vlаst. Žpvot je poverovаo. Nа prevаru zаtvori Čаst i Slobodu u kutiju zаborаvа. Postаde krаlj. Nаrod se uplаši novog krаljа jer Život bez Čаsti i Slobode je Život sа strаhom. Tаdа su istinа i nаdа dаleko, а tugа i zlo prve komšije.
Zаvist je imаlа kćerku Lаž kojа se po nаgovoru mаjke udа zа krаljа. Uz nju Život postаde još suroviji, а nаrod nesrećniji. Život i Lаž dobiše kćerku Prevаru i sinа Zаborаvа. Dođoše još crnji dаni Nаrod je propаdаo svаkim dаnom sve više. Od rаzumnog, čаsnog i slobodnog, ostаde sаmo prevаreni nаrod. I – zаborаvljen…
Ne prođe mnogo, а Zаvist odluči dа ode odаtle jer više nije imаlа nа čemu dа im zаvidi. Sа njom odoše i kćerkа Lаž i unuk Prevаrа jer im je, ovаkаv kаkаv je, Život dosаdio.Kаd je krаlj ostаo sаm, sа sinomZаborаvom, oseti neizmernu tugu i pokаjаnje zа ono što je učinio svome nаrodu, te pаde u postelju. Sin se sаžаli nаd svojim ocem te odluči dа nаđe kutiju zаborаvа. Nije je bilo teško nаći. Bilа je nа putu, zаborаvljenа… Obrаdovаo se, аli ju je uzаlud pokušаvаo otvoriti. Sedeo je tužаn dаnimа pored očeve postelje nаdаjući se dа će nekim čudom ozdrаviti. Jednogа dаnа vide gа mаli dečаk zlаtne kose i upitа gа: “Poznаješ li ti Čаst i SloboduT “Ne, jа sаm se rodio posle njih”, odgovori Zаborаv, „аli ih poznаje moj otаc Život”. „Slušаj me dobro”, reče zlаtokosi, “аko želiš dа Život ozdrаvi, morаš ispuniti tri zаdаtkа-želje. Tаko će se kutijа zаborаvа otvoriti”.
Prvа željа: Učini dа Život zаuvek zаborаvi nа Zаvist, Lаž i Prevаru.
Drugа željа: Vrаti nаrodu Čаst i Slobodu!
Trećа željа: Ne dozvoli dа jezik tvogа nаrodа pаdne u zаborаv!
Zаborаv sve tаko učini, pа se Život iznovа probudi. Uz njegа su i Čаst i Slobodа živeli dugo i srećno.
Žive i dаnаs, аli ih trebа čuvаti od kutije zаborаvа…
O autoru:
Nikola Borovčanin je učenik OŠ “Vasa Čarapić”, Beli Potok.

Wednesday, February 15, 2012

Ljubav je veliki prasak


Iz neobjavljene zbirke poezije dr med.sci. Olivere Savije Velickovic, nekada davno Idealne zene Jugoslavije, a nesto skorije Magic zvezde  u sazvezdju decjeg stvaralastva u okviru Ekologije duse na talasima Radio Nisa.

PENUSAVA CASA 

Donesu ti zivot u casi
I popijes ga
Kao dobro, staro, penusavo vino.
U pijanoj izmaglici
Koju zovu lazna sreca
Mislima sazidas kulu,
Zeljama obojis sutra
I krenes putem
Koji zovu nada.

Donesu ti zivot u casi
I popijes ga
Kao dobro, staro, penusavo vino.
U pijanoj izmaglici
Znas za gorcinu lazne srece
I rusenje zamisljenih kula
I sivilo zeljenoga sutra
I beznadeznost-
Svih predjenih puteva.

Al’ opet
Uzmi ovu casu starog, dobrog vina
I ispi u cast,
Sebe sto postojis
Ili mene sto sam tu;
Jer nece uvek
Ova ista casa
Imati ukus starog, dobrog, penusavog vina.



MALO STRPLJENJA


Niski Dusko Radovic:

“Malo strpljenja I uzdrzanosti-mereno minutima-spasilo bi mnoge ljubavi koje vise ne postoje.”

Ali, malo strpljenja I uzdrzanosti-mereno citavom decenijom-spasilo bi ljubav koja, prosto, zeli da postoji!!!


                                  Sve bilo je muzika ...

Tuesday, February 14, 2012

JE LI TO LJUBAV KADA PODELIMO JABUKU?


Bas zalosno da se u oci sv Valentina govori o posrnulim ljubavima koje se raspadaju. Mada tako covek mozda dozivljava olaksanje da se javno oslobodi daveza I otvori vrata za neki novi lik! 

Kako god, praznik ljubavi zivi. A da li je coveku sudbina naklonjena da voli I bude voljen, pitanje je. Kada smo kod sudbine, Leopold Sondi je jako lepo napisao:          “Dostojanstvo I breme coveka sastoji se, izmedju ostalog, u pokusaju da  se svesno podnosi sopstvena sudbina. Kako je covek medju svim ostalim zivim bicima jedini sposoban da bude svestan svoje sudbine, da li je on zaista podnosi dostojanstveno?” 

Da li covek uopste moze dostojanstveno da podnosi bilo koji fenomen koji narusava sliku o lepom? Fenomen ljubavi sve razoruzava od najmladjih malisana koji kazu da se ljubav nekako nalazi u stomaku, neko oseca jezu u grudima, a neko se sav jezi siguran da je zaljubljen mada nema pojma sta to jeste! Ali je srecan!  I najlepse izjave ljubavi su medju malisanima. Iskrene I pune radosti.

Kako deca rastu, izviru romanticne ideje kako ocarati svoju dragu, a kada odrastu, dogadja se , ne bas cesto, da vam dan ljubavi postaje svakodnevica koja nikada ne dosadi.  To je sreca. To je cudo. Ali, kada se cudo negde zaturi, moze li dostojanstvo da opstane?

Kako bilo, neka zivi ljubav! Neka voli ko ume, neka bira svoju sudbinu koja je, zapravo, vec izabrala njega. 

I opet se vracam na malisane koji se pitaju je li to ljubav kada ti dam ruku, kada podelimo jabuku?  To je, valjda, najlepse u ljubavi kada mozes da podelis emocije sa nekim I da to bude prihvaceno s blagoscu I strascu I vidljivim tragovima kao stope u snegu koje vode ka nekom toplom kutku.

Ma, volite se ljudi! Ne bezite od ljubavi. Ona vas stiti. Ali, ako treba da je kraj-neka to bude bas na dan zaljubljenih! 

Sunday, February 12, 2012

ARHIVA


Niski Dusko Radovic:

“Kada se prohujale ljubavi arhiviraju, potrebne su samo dve fascicle: u jednoj su traume  koje zelimo da zaboravimo, u drugoj su uspomene koje zelimo da sanjamo.”

Moze, ali ne mora tako da bude. Ni malo nije lepo da se tako cinovnicki kaljaju uzvisena osecanja. Pored ostalog, u pitanju su razliciti mentalni sklopovi ljudi I ono cuveno-bozansko da neki ljudi imaju u sebi programirano brisanje neceg neprijatnog-ne potiskivanje-sto bi dovelo do razlicitih psihickih stanja, vec brisanje, kao gumicom.

Ono sto bismo da sanjamo treba rasprsiti kao prah iz urne da slobodno odleti jer ljubav jeste sloboda-opet stvar vidjenja coveka. Stavljanjem u fasciklu, skrnavimo lepotu koja takodje zivi na krilima slobode.

Cak ni pakosne carsijske price, kako to biva-ona ga je jurila….on je zloupotrebljavao…. I ko zna koje sve demonske ujdurme, ne mogu da naruse bozanske ljubavi koje mogu da traju vecno. Ako su bozanske! A bozanstvo je nemoguce arhivirati. 

Tuesday, February 7, 2012

PREZENS


Niski Dusko Radovic:

“Da, postojale su, nekada davno, domacinske gradske kuce, lepe I velike; vlasnici tih kuca bili su vredni, posteni, stedljivi I casni ljudi; sobe u tim kucama mirisale su na caj, dunje I knjige. Bilo jednom u Srbiji”. 

Sadasnje vreme se tu I tamo odrzava, ali su snazne tendencije da sve predje u pluskvamperfekt!!!  

GIMNAZIJALKA


Samo za moje najbolje prijatelje, a nema ih mnogo!

Bilo je jos mrazeva, ali se zaboravilo. Bilo je mrazeva I mnogocasovnih restrikcija. Zaboravilo se I dobro je sto je tako! Ali, uvek je titrala u vazduhu ocaravajuca moc prirode. Bez obzira da li je snezna mecava koja ne dopusta da se vide suze pomesane sa iglicastim pahuljama po licu devojke koja voli, ali joj nije uzvraceno.

Iskrsava prizor jedne bakice koja sitnim koracima, uvek u zurbi, hoda I po zimskim belinama I tropskim vrelinama.  Nema je vise. Ali, kada je ovako ledeni dan, uvek se setim nje. Isti takav ledeni dan, mecava, nema struje, sedim obucena u skafanderu sa snegaricama, rukavicama kao za skijanje, subarom na glavi…za pisacom masinom. Bilo je to pre vise godina. U vreme restrikcija.

Sa pisace masine, dosta nezgrapno odevena neprilagodjenom garderobom za sobu, ali ledenu, sklizne mi pogled  kroz iskricava prozorska okna kroz koja uspem da nazrem konture te bake. Potece pesma posvecena njoj. U rukavicama, bune se slova pisace masine jer – guram ih; ne znaju koje slovo tipujem. Ali, ne obracam paznju. Pratim misli koje teku.

Zena-nekada strahovlada, kao director gimnazije, gvozdena ruka I za profesore I za djake. Ali, ne I za mene! Posebno je ganjala da se nose kecelje. Kada vidi zakopcan maksi kaput, zahteva da vidi sta je ispod. I pobesni zbog mini kecelje ispod maksi kaputa. Ali, buntovna mladost se ne da lako!

Ma koliko stroga, bila je pravedna. Nastojala je da od dece koja rastu stvori odgovorne ljude, stabilne I obrazovane; savetovala da I mi tako odgajamo svoju decu. Mlada je ostala bez bracnog saputnika - sa sinom. A zatim je ostala I bez sina sa unukom I snahom, ali negde u inostranstvu. 

U tom ledenom danu, toplina emocija se razlivala po papiru osvezavajuci secanja na decje vragolije djackog doba zimske carolije, toplina ka jednoj hrabroj zeni koja nije ustuknula pred zivotom I koja je, vec kao baka, uvek upucivala snazne reci podrske kada nam se putevi ukrste. 

S proleca, neko iz starije generacije gimnazijalaca je obelezavao neku godisnjicu mature. Dala sam tu pesmu jednoj dami da preda nasoj direktorki. Nikada nisam dobila povratnu informaciju niti sam o tome mislila. Vreme je prolazilo. 

Jedne veceri – telefonski poziv. Jedna nova, mlada direktorka gimnazije mi saopstava da je preminula Ruzica Nikolic. Knedla u grlu – uvek kada cujem takvu vest. Nesto sto je izazvalo bujicu suza, ali I veliku neznost; reci iz slusalice su se nizale. Dosla je snaha iz inostranstva zbog sahrane I papirologije, I pored ostalog, u komodi, kraj Ruzicinog lezaja, nasla kovertu sa pesmom davno joj posvecenoj od djaka koji je pre vise decenija zavrsio gimnaziju. Ali je I dalje gimnazijalka.  Suze zbog neocekivanog saznanja da je preminula, ali I neznost  da je za zivota ipak znala da je bar jedan ucenik pozdravlja s toplinom I emocijama koje nije mogla da ima  od svog supruga, a zatim I sina.. Znala je  I sa tim saznanjem je otisla.

Snaha je zelela da upozna tekstopisca uz molbu da nad grobom procita…. Predlozila sam skolskog druga, koji inace jeste pesnik… Ne znam kako je sahrana protekla. Ne idem na sahrane, osim kad bas moram. Ne znam da li je moj drug procitao pesmu. Nikada nisam pitala jer se ne osvrcem. Snahi sam se izvinila-nismo se upoznale. Ta prica je zavrsena.

Ali, kada sam sinoc izasla na sneznu mecavu, jer sam imala potrebu, dok su snegarice skripale po sneznim smetovima, dok se kovitlac pahulja stremio ka meni iz svih pravaca, a vetar me njihao kao list na grani, iz dubine mene se razlivala takva sreca koja mi je izmamila osmeh na skoro pustoj ulici I skoro smrznutom licu. Nezamenjivi osecaj slobode!

Svako vreme ima svoju bakicu koja hoda I po letnjim vrelinama I zimskim belinama, koja stari ali ostaje dozivotna gimnazijalka, sa srcem koje podvriskuje od radosti sto zivi, sto veruje da  dok spava postoji bar jedan covek koji cuva strazu za njen miran san. Veruje. Bez pokrica!


Thursday, February 2, 2012

SVET U KAPI ROSE


“Na pocetku svih pocetaka
na pocetku svih putanja
postojala su samo lutanja…” 

Svaki pocetak nosi uzbudjenje – radosno, jer sip red  neispisanim papirom, pred platnom ocima uprtim u belinu; pruzas nogu, a kao da cetkicom oslikavas predeo kojim zelis da prodjes I ides dalje, dalje…  Cak I ako zastanes, ne zaustavljaj kretanje  u sebi da ne dozivis sunovrat. Mnogo je teze osvajati ponovo visinu sa koje si se omako – duhovnu visinu, naravno! 

Ideje, kao spasonosni pojas, pokrecu! Covek ni ne sluti bogatstvo ideja koje nosi I koje se sustizu ubrzavajuci ili usporavajuci hod. Ideje cine da lutanje dobije smisao. Podgurkuju te da ucinis nesto lepo zbog cega ces radosno poskociti; ili te gurnu nekome u zagrljaj (sto je najlepsa mogucnost) , a da ni sanjao nisi o tome;  ili ti jednostavno ne daju mira dok ih ne realizujes.

I tako uvek iznova. Neprekidna lutanja uvek – kao na pocetku svih pocetaka, treperi neizvesnost I ohrabruje u isto vreme da razlijes boje po platnu iscekujuci remek delo svojih majusnih pokusaja, ali koji daju ogromnu snagu tvom svetu, svetu u kapi rose. 

Neko nosi okean u oku, neko zivot u ljuski oraha…. A sve to je kao “Svet u kapi rose” – knjiga drevne poezije koja je , pre dvanaest godina, bila inspiracija za Radio emisiju Magic ekologija duse – dece stvaraoca u vannastavi, a na predlog gosta emisije, Dr Gradimira  Ivovica-poklon zivotnoj saputnici koje vise nema. 

OCI  U  OCI  S  DAVNINOM (IV vek pre nase ere) 

BOGINJA  SUDBINE 

….Ako svak nekog voli, zasto je
Samo boginja vecno tuzna?
Dvorana je prepuna lepih momaka,
ali se njen pogled, najednom,
upravlja k meni. Bila je dosla
bez reci,  odlazi bez pozdrava….

Ima li srece ravne sreci prve ljubavi,
I bola ravnog bola na rastanku? … 

Cekam svoju voljenu, ali nje nema.
Na vetru, ocajan, ridam… 
Sa dugim macem u ruci kojim
Sve zivo brani, samo ce ta boginja
Da sudi svima nama.