"Umetnik je jedini covek modernog vremena koji realizuje duhovne vrednosti. Sasvim je pouzdano, dok se istovetno ne realizuje na svim podrucjima zivota ono sto dozivljava umetnik, dotle je sasvim uzaludna svaka vrsta reformi rada, zakona, teorija, prinuda; nije to pitanje nadnice, nije pitanje radnog vremena, nije socijalno pitanje, nego JEDINO ODNOS UMETNIKA SA MATERIJALNOM PRIRODOM, Ocinski Duh Ljubavi. Ovaj veciti univerzalni duh ljubavi cuva bastina. KULTURA JE REALIZACIJA DUHA SACUVANOG U BASTINI." (Béla Hamvas, Scientia Sacra)

Friday, March 16, 2012


Petar Mitic – Poezija



















U pet do dvanaest

Zgrčeni minuti u otkucajima sata
Koji neće da umre
Još smo pomalo i trezni,
Samo su ruke žedne
Pa skitaju od čaša do nas …
I želja još dalekih
A pomalo smo i srećni
Rekvijem prošlosti
Pevamo očima uprtim u vreme
A pritom mahnemo
I ponekiom suzom
Ali ne svi …
Neko je oči izgubio u vinu
Pa se ne zna
Da li plašu il se smeju
U svakom pokretu bridi strpljenje
I znoji vazduh
Pa nam od toga biva još tešnje
A napolju noć se smeje široko i strasno
U pet do dvanaest.



Prljavo se cere slomljene čaše
I ujedeni djonovi krvare
Vinom prosutim.
Pijani žamor zgusnut
Do široke lude neobuhvatljivosti
Otežale glave košmarom razbijene
Pa kroz duvanski dim
Srlja proizvoljnost.
Zadremale kazaljke
Pa vreme teče čašama bez dna
Pod teretom mučnine
Znojavi prozori navukli zavese
Pa plaču
Dve prazne flaše sanjaju groždje
Na nogama vina sakate misli
Sapliću pijane pesme
I zorom dozivaju fajront
A negde ispod pospanih stolova
Vuče se i gamiže novi dan
                                                  Galija 20. XII 1964.

Strast

Dok sam te grlio
Soba je gledala
Kroz prozor.
Napolju…
Mesec je svlačio zvezdu.
Uronio sam u tvoje oči
I ti si rekla
Udji!
Vazduh nešto šapnu
I zidovi uzdrhtaše
Soba se napuni razrokim
Nabreklim očima
Onda si rekla nešto strasno
Da od muke zagrizoh patos
Vrisnu nemirna krv
Istrča na oči
I sve u crveno oboji.
Nemoćna u svojoj svetlosti
Utrnu sijalica
A posramljen patos
Pobeže iz sobe.
Samo su u uglu
Nemoćno grcali ekseri
Na raspeću Isusa Hrista
Bio je nag
Preko puta njega
Obnažena lepotica
Reklamirala je pastu za zube
A Isus je bio bez zuba.


Noćas

Noćas ću se odreći imena
Pozajmljenog…
Vratiću Vam ga.
Neću se zvati čovek
Platona starog
Poslaću u krevet
Zamoliću kandelabre da utrnu
Kućama reći da ćute
Mrak je I već sam nem.
I …
Pozvaću mesec
On sve zna
Samo ćuti
Ali biću drzak
Pitaću ga, gde ljudi
Imena kupuju?
Ko im ga prodaje?
On mi kao i uvek
Neće reći ništa
Zato će u zoru umreti
Mrzim Fausta
Zato ću u zoru umreti
S očima lišća
Plakaću u jesen
A ime?
Uzeću ga od prolaznika
Ljudi su dobri
Daće mi ga opet



Devojkama sa korzoa

I kad šetate korzoom
Dobro zagledajte izloge
Što Vas pokraj ulica zovu.
Jer i ja sebe
U jednom od njih prodajem
Za cenu niko ne pita
Mada je imam.
Obično me kupi, ona
Koja to ume
Dvema sam bio krevet
A trećoj?
Videću

Okupiran poslom

Svu noć me jurili
Stubovi električni
Ne proračunate im noge
Strujom se tresle
Pa žice obesiše stub.
Sijalice uzele lampe
Pa centralu traže
Prekidači gladni
Škljocaju zubima mraka.
Jedan stub se odvezao
Pa sišao da elektrificira selo
Tek kada sam se probudio
Vratio sam se u ulicu.
Što nisam pinter
Da sanjam vino
Pa da snove svpoje njima opijem.
                                                             1962 godina, Galija
Soko Banja

Trčeći za Moravicom
Sišla je sa Ozrena
I malo umorna
Malo gladna
Sela da predahne
Veče je zateče
Gde flertuje s Mesecom
Zadenutim o Rtanj.
Kasno u noć
Na vrelo sidjoše jele.
Ugrabivši priliku
Put progrize kamen
Mrak iscrta kuće
I vazduh nastaniše ljudi
(zaljubljeni do ušiju)
A stari Ozren
Prosu blagoslov
I zasuzi Ripaljka
Shvativši da će ostati sama
Moravica strča u Klisuru.



Kad se kasno vratim

Kad se vratim kasno,
Ulica se pravi da spava
Pa molim korake
Da ne galame,
Al znam je dobro
Ne spavaju joj prozori ugasli.
Videli da nisam sam,
I mada rakija ćuti
Počne stubove da šeta.
Kad poneki i promašim,
Kapijom se zahrdjalom zasmeje,
Svetiljke popne u nebo
Pa mi mrak podmeće nogu.
Na kraju probudi sat,
Pa ovaj galami celu noć
A kad ujutru ustanem
U maglu se sakrije.
                                       1960 god





Usnula tišina
Grli nam prisustvo
Na mostu mraka
Srećem tvoj osmeh
Divlje iskren
Da stane u reči
I ćutim.
Sve dok zvezde ne shvate
Da smo ih prevazišli.
Nemoćan da nas vidi
S neba laje
Besani mesec
I rano budi u zoru
A noć ostavlja nama
Da dan svoj njime napajamo.



Znam ......

Znam jednu reku
I obalu.
Znam mnogo obala
bez svojih reka.
I jesen .....
Bez kiše.
Čekaću .....
I kad vazduh zavrišti nadom
Otvoriću oči pune peska
I upiti sve kiše sveta.
A kad očekivanja svedu oči
Ja ću biti obala
Ali reke ......
Samo očiju svojih.

                                             21. XI 1964. god.



Na slici more

Kad uvenu godine života
Pozvaću ovu jesen
TEBE
Da joj budeš vetar
Crne gavrane plašiš
Požutelim prstima sećanja
Držaću tvoju sliku
Sve dok kiše ne proplaču
Suzama plavim
Ko ovo more što mi pokloni
Nek te ljubi ko pre
Ustima slanim
I priča o tebi
Sve dok kiše suza imaju
I ja jeseni
Da te ne zaborave

                                    18. 04. 1961. god.




Plava ti kosa raspleta,
Kao zaustavljeni pokret ruke
U nameri da zove nekog
Usne ti pune slomljenih reči
Sa prozora želja
I kad ideš …..
Trista bačenih
Čitava reka prosutih očiju
Dubinama ti svojim preti
Uzdahni…
Jas am brod
U plavo obojen,
Poneki put njime snovima mojim ploviš.


Rasulo

Dan bez sadržaja
Traži sebe
U akvarelu zemlje I neba.
Ljudi jure za svojim senkama,
Jutro veče namrzlo.
Sišavši na zemlju bog prosi,
Nudeći raspetog Hrista
Za čašu rakije.
Krv pretvorena u novac,
Ližu je psi,
Ljudi sa I bez imena
Umesto njih,
Želje raspete do zločina
Koje život pravda.
Čovek još nije umro,
Jer nosimo njegovo odelo.




Vreme

Šta će mi novi dan
Srešću opet sebe
Jučerašnjeg
I biti za njega teži
Umorno vreme
S osmehom ponavljanja
Srećni su slepi
Žive kao podstanari
U lešinama prošlog
Pa će još više stradati
Samo ljudi u traženju
Vide izgubljeno
I lakši za njega
Ne gube
Već samoobmano
Poklanjaju
I u toj su laži
Iznad vremena.


Sreća …

Parčad sreće
I u svakom deo mene.
Ruke bolene u pokušaj
Da je sastave
Ispružene u smisao.
Ne vratiše se nikad
Nastanjene su u buduća proleća
Sad ih i ja ne želim
I nikad ih neću naći
Živim u vremenu
njihove odsutnosti
Naslućivanja
I neophodnog odstojanja
I kad umrem
Ostaće da štrče
Nepoistovećene sa mnom.


Wednesday, March 14, 2012

HUMANO


Bilo bi humano da su neke porodice nestale u ratnom vihoru 1941.godinice.  

Sunday, March 11, 2012

REMEK DELO


Uskladjenost zadivljujuceg uma coveka I tananih emocija koje se slivaju kroz pisanu rec, ostavlja vas bez daha bas kao da step red remek delom prirode. 

To I jeste remek delo-jer nije svima dat taj dar I ne ume svako, pa I dag a ima, da ispolji na suptilan nacin, a istinit-pojave koje tretira.

Vasiona u ljuski oraha, moglo bi se reci-vasiona u covekovom umu.

Ostajete zapitani da li smete da remetite taj sklad, tu harmoniju koja treba da ostane nedodirljiva da bi kroz bujicu reci priblizila coveku znacaj uskladjenosti suprotnosti unutar sebe, na jednostavan, pitak nacin. 

Ili, ta bujica reci poziva?

Odgovor je tu negde, izmedju sna I jave., ali neuhvatljiv.

Ni upitanost ni odgovor nisu bitni kada ste pred remek delom. Jednostavno stojite, gledate, upijate, a prijatnost se siri vasim unutarnjim bicem zasticenim ljudskom ljusturom.  Ta prijatnost vas upucuje da je sledite; I vi to cinite; bez prestanka; u nedogled; u beskraj. Ali vas ne udaljava od sebe.

Sve se odigrava tu I sada sa osecajem beskonacnosti;  nije daleko; u vama je.  

Tuesday, March 6, 2012

ONA STVARNO DOLAZI


Kako sam ja shvatila, dogodila se promocija zenskog principa iz reci I pera jednog duhovnika. Naravno, u razgovoru sa Gajsekom, u serijalu AGAPE, Studio B, nedelja, 4.mart.

Sustina jeda je zena zapostavljena i ne uvazavana u skladu sa onim sto jeste i cemu tezi, i sto je jednom davno bila znacajna figura blagodetnog zivota.
Zena-majka, maker I ne rodila dete, ali je majka celim svojim bicem, plemenitoscu I razumevanjem deteta, cini sve da zivot oplemeni.

Pominjane su majke mnogih velikana pisane reci, izumitelja, ali posebno isticem odnos Nikola Tesle I njegove majke koja je imala presudnu ulogu u odluci da sin krene putem ostvarenja svojih vizija. Bio je I kockar. Postoje objasnjenja da to nije bila strast za kockom vec vise formiranja nekog stava u vezi sa kombinacijama ili nesto slicno. Nista I niko nije mogao da ga odvrati. Ali, pri vidjenju sa majkom-izvadila je novac iz slamarice I izjavila da mu daje zadnje sto ima. Od tog trena se vise nije kockao.

Postovanje majke, postovanje zene uopste, po recima besednika, obojice treci milenijum- koji ce biti milenijum procvata upravo zbog izlaska na svetlost dana zene (dodajem – zenskog principa iz drevne davnine).

Ona dolazi! Ona stvarno dolazi!

Monday, March 5, 2012

SRCE IMA SAMO ULAZ


Reci mudraca:

“Kada nekog zavolim, ostaje celog zivota u mom srcu. Zato moje srce ima samo ulaz.”

“Ljubav nije samo osecanje-ljubav je odgovornost, spremnost na zrtvovanje, prastanje, razumevanje…..”