"Umetnik je jedini covek modernog vremena koji realizuje duhovne vrednosti. Sasvim je pouzdano, dok se istovetno ne realizuje na svim podrucjima zivota ono sto dozivljava umetnik, dotle je sasvim uzaludna svaka vrsta reformi rada, zakona, teorija, prinuda; nije to pitanje nadnice, nije pitanje radnog vremena, nije socijalno pitanje, nego JEDINO ODNOS UMETNIKA SA MATERIJALNOM PRIRODOM, Ocinski Duh Ljubavi. Ovaj veciti univerzalni duh ljubavi cuva bastina. KULTURA JE REALIZACIJA DUHA SACUVANOG U BASTINI." (Béla Hamvas, Scientia Sacra)

Monday, July 9, 2012

Preko mesecinom uglacanih litica


Dok moja cerka srecna jezdi Beogradom hrleci u zagrljaj svezim uspomenama, Artur Rubinstajn mi uznosi dusu svetlucavo snaznim tonovima pod kapom vanvremenskog duha, pod kojom sve kipi I preliva se, kao slapovi fontane preko mesecinom uglacanih litica carobnog kutka.      (06.07.2012.)

ARTHUR RUBINSTEIN – Piano Concertos DVD

Grieg       Shopin     Saint Saens
London Simphony Orchestra
Conductor – Andre Previn 





Neukrocena


Samo ukroćena (ili od rođenja krotka) žena može da nađe mesta u društvu i u spletu dužnosti i obaveza koje život u društvu predstavlja. Ona kojoj pođe za rukom da se tome otme i pokaže se kao nepripitomljiva, ta ostaje izvan društva i njegovih zakona, pa ma kakva ona inače po sebi bila. Ona i nije autonomno, jedinstveno i zauvek jedno stvorenje ljudsko, nego više jedan otrgnut deo prirode koji, pod izgledom i imenom ličnosti, ponavlja, u malom, kratkovekom i ograničenom obliku, sve večite i velike procese prirode. Dok je dete, ona je detinjstvo i sva draž detinjstva; kad je ljubav, onda je sva samo sila i lepota ljubavi; kad zamrzi, onda je mržnja i ne zna za druge zakone do one koji vode i pokreću lavine, vatru ili poplavu; dok boluje, dotle je samo bolest i bol i strah od smrti i borba protiv nje, bez sećanja na sve što je bilo pre bolesti i što bi moglo biti posle ozdravljenja. I tako u svemu. I tako do kraja. Tek tamo negde, iza poslednjeg daha, u opštem i zajedničkom ćutanju, gde se ništa ne kreće i gde niko ne misli, nalazi i ona svoje mesto među svima. Ali dok živi — ne, ili bar nikad trajno ni potpuno.

Ivo Andrić