Tuesday, December 27, 2016
Saturday, December 24, 2016
Sunday, December 18, 2016
JER, HODOCASNIK SAM
LJUBAVNA PESMA - Mirjana Bobić Mojsilović
Pošto me nikad nisi voleo
da bi me držao za ruku,
il’ odveo na more
u neku daleku luku,
da me hraniš
prstacima,
da,
za mene,
ubereš morsku zvezdu;
Da se spuštamo niz ulicu
sa tvojom rukom,
na mom struku.
Ili, da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije,
na nekom grčkom ostrvu
ili na kopnu,
ako ti je milije.
I, pošto nikad nismo
imali
našu plažu;
ni naš sto
u omiljenoj kafani;
i, pošto hroničari,
uglavnom, lažu;
ni uspomene sa letovanja,
ni sa zimovanja,
herbarijum bez cveća
i bez lokvanja.
I, pošto se moji smrznuti prsti
nikada nisu grejali
u tvom džepu,
u dugim šetnjama
na keju;
i, pošto ti moje šale
nisu bile smešne,
dok im se svi drugi smeju.
I, pošto sada,
odjednom,
posle toliko vremena,
odjednom,
posle toliko vremena
kada ionako
više ništa nije smešno,
Ti, želiš da znaš
kome sam posvetila
onaj sonet lanjski,
i da li me još uvek
opčinjava Crnjanski,
i da li sve ovo ,
sa tobom ima
neke veze?
Bar malo?
Jer, vidim da ti je stalo,
hajde,
da ne izigravamo Engleze:
Sve što sam ikada uradila
bilo je samo zato,
što me nisi mogao voleti
onda,
kada sam čeznula
da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije
na nekom grčkom ostrvu.
Ili, na kopnu,
ako ti je milije.
Tako da znaš:
Da,
bio si
sa mnom
u svakoj pesmi!
U knjigama,
u brigama,
u tortama,
u akvarelima,
i drugim bojama!
U porubima na haljinama,
u svim blizinama,
i daljinama!
U razgovorima,
u jezerima
i morima!
U usponima,
i u stvaralačkim
krizama,
izvor inspiracije
i eufemizama!
Ubila te
i ljubila,
i ponovo te
oživela,
da bih te srela
na kraju
neke priče.
Ili,
za potrebe male strofe,
da,
stavljala sam ti
tačke,
zareze
i apostrofe!
Kao što vidiš
ja ništa ne krijem.
Stvarno nemam
za čim da žalim:
Jer,
ja sam hodočasnik,
i ljubav je moj Jerusalim.
BRAVO, BRAVO DRAGA, DRAGA DEVOJKO, VANVREMENSKA BOBIC MOJSILOVIC
SAMPIONI, a moji.
Cuvena teta dr Daca Zojic Mitic, primarijus u penziji. Ko bi rekao da je u penziji! ?
SAMPIONI, a moji.
S osmehom kroz zivot.
Tuesday, December 6, 2016
MOLITVA SUME Orestija Krstica
COVECE!
JA SAM TOPLOTA TVOG OGNJISTA U HLADNIM ZIMSKIM NOCIMA
PRIJATELJSKI HLAD PO LETNJEM SUNCU
JA SAM SLEME TVOJE KUCE
DASKA NA TVOJOJ TRPEZI
POSTELJA NA KOJOJ SPAVAS
I DRVO OD KOGA GRADIS LADJE
JA SAM DRZALICA TVOJE MOTIKE
VRATA TVOG OBORA
DRVO TVOJE KOLEVKE
I MRTVACKOG SANDUKA
JA SAM HLEBAC DOBROTE I CVECE LEPOTE
SLUSAJ MOJU MOLITVU
N E U N I S T A V A J M E
Za popodne novogodisnje poezije, cekajuci 1996.godinicu, ovako se obratila Mirjana Koljensic, pravnik Zavoda za zastitu zdravlja Nis, u to vreme, deci, stvaraocima u vannastavi, u kuci MAGIC STVARALASTVA:
Drage poete, pozdravljam vas , kako drgacije, osim poetskim tekstom, objavljenim na NASLOVNOJ STRANI PRVOG BROJA "SUMARSKOG GLASNIKA" iz 1937.godine, "Molitva sume"
Osim sto su deca stvaraoci zdravo odrastala iskazujuci svoj nesputani, raskosni duh, druzeci se i sa starijim saradnicima, mnogo toga su i naucila od odraslih koji su imali sta vredno da prenesu deci pred cijim su se raskosnim duhom klanjali, radosni i svesni da su deo zdravog jezgra koje je Nis jednom davno iznedrio.
To, u svetu jedinstveno stvaralastvo dece za decu i odrasle u vannastavi odavno ne postoji. Deca su odrasla . Postala cestiti ljudi. Vredelo je........
I BILO NAM JE, BILO NAM JE LEPO...
JA SAM TOPLOTA TVOG OGNJISTA U HLADNIM ZIMSKIM NOCIMA
PRIJATELJSKI HLAD PO LETNJEM SUNCU
JA SAM SLEME TVOJE KUCE
DASKA NA TVOJOJ TRPEZI
POSTELJA NA KOJOJ SPAVAS
I DRVO OD KOGA GRADIS LADJE
JA SAM DRZALICA TVOJE MOTIKE
VRATA TVOG OBORA
DRVO TVOJE KOLEVKE
I MRTVACKOG SANDUKA
JA SAM HLEBAC DOBROTE I CVECE LEPOTE
SLUSAJ MOJU MOLITVU
N E U N I S T A V A J M E
Za popodne novogodisnje poezije, cekajuci 1996.godinicu, ovako se obratila Mirjana Koljensic, pravnik Zavoda za zastitu zdravlja Nis, u to vreme, deci, stvaraocima u vannastavi, u kuci MAGIC STVARALASTVA:
Drage poete, pozdravljam vas , kako drgacije, osim poetskim tekstom, objavljenim na NASLOVNOJ STRANI PRVOG BROJA "SUMARSKOG GLASNIKA" iz 1937.godine, "Molitva sume"
Osim sto su deca stvaraoci zdravo odrastala iskazujuci svoj nesputani, raskosni duh, druzeci se i sa starijim saradnicima, mnogo toga su i naucila od odraslih koji su imali sta vredno da prenesu deci pred cijim su se raskosnim duhom klanjali, radosni i svesni da su deo zdravog jezgra koje je Nis jednom davno iznedrio.
To, u svetu jedinstveno stvaralastvo dece za decu i odrasle u vannastavi odavno ne postoji. Deca su odrasla . Postala cestiti ljudi. Vredelo je........
I BILO NAM JE, BILO NAM JE LEPO...
Sunday, November 27, 2016
Sunday, October 9, 2016
Erih From: Izbegavajte društvo trivijalnih ljudi
Jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umijeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima.
Što to znači trivijalno? Doslovno – općepristupačno (od latinskog tri-via = točka gdje se susreću tri puta); obično označava plitkoću, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. Trivijalno bi se takođe moglo odrediti kao stav koji se dotiče samo površine pojava, a ne uzroka, niti dubljih slojeva; stav koji ne pravi razliku između onog što je suštinsko i onog što nije, ili koji se odlikuje sklonošću da obrne ovo dvoje. Uz to još možemo dodati da trivijalnost proizlazi iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovjekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen.
(…) Koliko se milijardi razgovora ovih posljednjih godina vodilo o inflaciji, Vijetnamu, Bliskom istoku, izborima i tako dalje, i koliko su rijetko ti razgovori zalazili malo dublje od onog očiglednog – strogo pristrasnog stanovišta – da bi zašli u korijene i uzroke pojava o kojima se raspravljalo. Jednostavno da povjerujete kako su većini ljudi ratovi, zločini, skandali, pa čak i bolest nužni da bi imali o čemu razgovarati, odnosno razlog da međusobno komuniciraju, pa makar i u ravni trivijalnosti. Ali zaista, kad su ljudska bića pretvorena u potrošnu robu, kakvi njihovi razgovori i mogu biti nego trivijalni? Kad bi roba u samoposluzi mogla govoriti, zar ne bi pričala o kupcima, o trgovačkom osoblju, o vlastitim nadama da će biti prodana po visokoj ceni i razočarenju kad postane jasno da se uopće neće prodati?
Možda najpraznije priče potiču iz potrebe da se priča o sebi; otuda i beskrajne teme o bolesti i zdravlju, djeci, putovanjima, uspjesima, tko je što radio, i o bezbrojnim pojedinostima svakidašnjice za koje se čini da su važne. Kako čovjek ne može svo vrijeme govoriti o sebi a da ne postane dosadan, mora dakle da razmenjuje tu povlasticu s drugima tako što će biti spreman da sluša druge dok pričaju o sebi. Prisni društveni susreti između pojedinaca (a često i susreti udruženja i grupa svih vrsta) zapravo su male tržnice gdje svatko razmjenjuje vlastitu potrebu da priča o sebi i želju da ga saslušaju s potrebom drugih koji tragaju za istom mogućnošću. Većina ljudi poštuje ovaj aranžman razmjene; oni koji ga ne poštuju, nego bi htjeli više pričati o sebi nego što su spremni slušati, „varaju“ te su dakle prezreni i moraju pronaći podređenije društvo gdje će ih trpjeti.
Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pri tom drugi slušaju, gotovo je nemoguće precijeniti. Da ta potreba postoji samo u vrlo narcističnim ljudima, punim sebe, bila bi lako razumljiva, međutim ona postoji u svakoj prosječnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Suvremeni čovjek je čovjek mase, visoko „socijaliziran“, ali vrlo usamljen. David Riesman je upečatljivo iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961 –Usamljena gomila. Suvremeni čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“
Pričanje postaje ovisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam netko, da imam prošlost, posao, obitelj. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je netko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih.” Slušatelj stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.
Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo čisto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je uvidjeti jedan zakon u odnosima među ljudima:Ne postoji kontakt izrmeđu dva ljudska bića koji nema obostranog utjecaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, poslije koga će ijedno od njih ostati neizmenjeno – makar ta promjena bila i tako majušna da ostaje neprimjetna osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno djelovanje.
Čak i neki usputan susret može imati znatnog utjecaja. Postoji li ijedan čovjek koga se nikad u životu nije dotaklo umilno lice nekog koga je vidio samo na minut a da pri tom uopće nisu ni riječ razmijenili? U kome nikada neko istinski zlo lice nije izazvalo užas, čak i ako mu se pokazalo samo na časak? Mnogi će se prisjetiti takvih lica, i kako je djelovanje koje su ostavila na njih potrajalo godinama, ili za čitav život. Tko nije doživio da poslije izvjesnog vremena provedenog u nečijem društvu osjeća kako je živnuo, razvedrio se, kako mu se raspoloženje popravilo, pa čak u nekim slučajevima i kako je stekao novu hrabrost, nove uvide, mada se sadržaj razgovora nije ticao ove promene; i obrnuto, mnogi su iskusili, nakon što su proboravili uz izvjesne druge ljude, kako ih je obuzela potištenost, umor, beznađe, a ipak u razgovoru nisu mogli da pronađu nikakav sadržaj koji bi bio odgovoran za ovakvu reakciju. Ne govorim ovdje o utjecaju onoga u koga je netko zaljubljen, koga obožava, od koga strahuje i tako dalje; očigledno je da ti ljudi mogu snažno utjecati onim što kažu i onim kako se ponašaju prema onome ko je njima opčinjen. Govorim o utjecaju nekih ljudi na one koji ničim posebno nisu povezani s njima.
Sva ova razmatranja vode ka zaključku da je zlo i trivijalno društvo poželjno potpuno izbjegavati, izuzev ako je netko u stanju da u potpunosti ostane pri svome i tako dovede onog drugog do sumnje u svoju poziciju.
Ukoliko netko već ne mož izbjeći loše društvo, onda ne bi trebalo da bude obmanut: trebalo bi da vidi neiskrenost iza maske prijateljstva, destruktivnost iza maske nečijih vječitih žalopojki o tome kako je nesretan, narcizam iza šarma; također se ne bi smio ponašati kao da je nasjeo na varljivu vanjštinu – inače će i sam biti primoran na određenu neiskrenost. Čovjek ne bi trebao govoriti lošim ljudima o onome što vidi, ali ne bi smio ni da pokušava da ih uvjeri kako je slijep. Veliki filozof iz dvanaestog vijeka Moses Maimonides iznio je, uviđajući posljedice lošeg društva, jedan drastičan prijedlog: „Ako živiš u zemlji čiji su stanovnici zli, izbjegavaj ih. Pokušaju li te prisiliti da se s njima družiš, napusti tu zemlju, čak i ako to znači da ćeš morati otići u pustinju.“
Ako drugi ne razumiju naše ponašanje – pa što? Njihov zahtev da radimo samo ono što je njima razumljivo zapravo je jedan pokušaj diktata. Ako je to što radimo u njihovim očima „asocijalno“ ili „iracionalno“, pa neka je. Njima je uglavnom odbojna naša sloboda i hrabrost da budemo ono što jesmo. Nikome ne dugujemo ni objašnjenje ni polaganje računa sve dok ga svojim postupcima ne povređujemo ili narušavamo njegova prava. Koliko je samo života upropašteno zbog ove potrebe da se „objasni“, što obično podrazumijeva da objašnjenje treba biti „shvaćeno“, to jest „odobreno“. Neka vaša djela budu procjenjivana, a prema djelima i vaše stvarne namjere, ali znajte da slobodan čovjek objašnjenje duguje jedino sebi – svom razumu i savjesti – i onim malobrojnima koji su mu potvrdili svoje pravo na objašnjenje.
Iz knjige Ericha Fromma Umeće življenja (The Art of Being)
Priredio P.U.L.S.E.
Što to znači trivijalno? Doslovno – općepristupačno (od latinskog tri-via = točka gdje se susreću tri puta); obično označava plitkoću, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. Trivijalno bi se takođe moglo odrediti kao stav koji se dotiče samo površine pojava, a ne uzroka, niti dubljih slojeva; stav koji ne pravi razliku između onog što je suštinsko i onog što nije, ili koji se odlikuje sklonošću da obrne ovo dvoje. Uz to još možemo dodati da trivijalnost proizlazi iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovjekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen.
(…) Koliko se milijardi razgovora ovih posljednjih godina vodilo o inflaciji, Vijetnamu, Bliskom istoku, izborima i tako dalje, i koliko su rijetko ti razgovori zalazili malo dublje od onog očiglednog – strogo pristrasnog stanovišta – da bi zašli u korijene i uzroke pojava o kojima se raspravljalo. Jednostavno da povjerujete kako su većini ljudi ratovi, zločini, skandali, pa čak i bolest nužni da bi imali o čemu razgovarati, odnosno razlog da međusobno komuniciraju, pa makar i u ravni trivijalnosti. Ali zaista, kad su ljudska bića pretvorena u potrošnu robu, kakvi njihovi razgovori i mogu biti nego trivijalni? Kad bi roba u samoposluzi mogla govoriti, zar ne bi pričala o kupcima, o trgovačkom osoblju, o vlastitim nadama da će biti prodana po visokoj ceni i razočarenju kad postane jasno da se uopće neće prodati?
Možda najpraznije priče potiču iz potrebe da se priča o sebi; otuda i beskrajne teme o bolesti i zdravlju, djeci, putovanjima, uspjesima, tko je što radio, i o bezbrojnim pojedinostima svakidašnjice za koje se čini da su važne. Kako čovjek ne može svo vrijeme govoriti o sebi a da ne postane dosadan, mora dakle da razmenjuje tu povlasticu s drugima tako što će biti spreman da sluša druge dok pričaju o sebi. Prisni društveni susreti između pojedinaca (a često i susreti udruženja i grupa svih vrsta) zapravo su male tržnice gdje svatko razmjenjuje vlastitu potrebu da priča o sebi i želju da ga saslušaju s potrebom drugih koji tragaju za istom mogućnošću. Većina ljudi poštuje ovaj aranžman razmjene; oni koji ga ne poštuju, nego bi htjeli više pričati o sebi nego što su spremni slušati, „varaju“ te su dakle prezreni i moraju pronaći podređenije društvo gdje će ih trpjeti.
Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pri tom drugi slušaju, gotovo je nemoguće precijeniti. Da ta potreba postoji samo u vrlo narcističnim ljudima, punim sebe, bila bi lako razumljiva, međutim ona postoji u svakoj prosječnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Suvremeni čovjek je čovjek mase, visoko „socijaliziran“, ali vrlo usamljen. David Riesman je upečatljivo iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961 –Usamljena gomila. Suvremeni čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“
Pričanje postaje ovisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam netko, da imam prošlost, posao, obitelj. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je netko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih.” Slušatelj stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.
Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo čisto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je uvidjeti jedan zakon u odnosima među ljudima:Ne postoji kontakt izrmeđu dva ljudska bića koji nema obostranog utjecaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, poslije koga će ijedno od njih ostati neizmenjeno – makar ta promjena bila i tako majušna da ostaje neprimjetna osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno djelovanje.
Čak i neki usputan susret može imati znatnog utjecaja. Postoji li ijedan čovjek koga se nikad u životu nije dotaklo umilno lice nekog koga je vidio samo na minut a da pri tom uopće nisu ni riječ razmijenili? U kome nikada neko istinski zlo lice nije izazvalo užas, čak i ako mu se pokazalo samo na časak? Mnogi će se prisjetiti takvih lica, i kako je djelovanje koje su ostavila na njih potrajalo godinama, ili za čitav život. Tko nije doživio da poslije izvjesnog vremena provedenog u nečijem društvu osjeća kako je živnuo, razvedrio se, kako mu se raspoloženje popravilo, pa čak u nekim slučajevima i kako je stekao novu hrabrost, nove uvide, mada se sadržaj razgovora nije ticao ove promene; i obrnuto, mnogi su iskusili, nakon što su proboravili uz izvjesne druge ljude, kako ih je obuzela potištenost, umor, beznađe, a ipak u razgovoru nisu mogli da pronađu nikakav sadržaj koji bi bio odgovoran za ovakvu reakciju. Ne govorim ovdje o utjecaju onoga u koga je netko zaljubljen, koga obožava, od koga strahuje i tako dalje; očigledno je da ti ljudi mogu snažno utjecati onim što kažu i onim kako se ponašaju prema onome ko je njima opčinjen. Govorim o utjecaju nekih ljudi na one koji ničim posebno nisu povezani s njima.
Sva ova razmatranja vode ka zaključku da je zlo i trivijalno društvo poželjno potpuno izbjegavati, izuzev ako je netko u stanju da u potpunosti ostane pri svome i tako dovede onog drugog do sumnje u svoju poziciju.
Ukoliko netko već ne mož izbjeći loše društvo, onda ne bi trebalo da bude obmanut: trebalo bi da vidi neiskrenost iza maske prijateljstva, destruktivnost iza maske nečijih vječitih žalopojki o tome kako je nesretan, narcizam iza šarma; također se ne bi smio ponašati kao da je nasjeo na varljivu vanjštinu – inače će i sam biti primoran na određenu neiskrenost. Čovjek ne bi trebao govoriti lošim ljudima o onome što vidi, ali ne bi smio ni da pokušava da ih uvjeri kako je slijep. Veliki filozof iz dvanaestog vijeka Moses Maimonides iznio je, uviđajući posljedice lošeg društva, jedan drastičan prijedlog: „Ako živiš u zemlji čiji su stanovnici zli, izbjegavaj ih. Pokušaju li te prisiliti da se s njima družiš, napusti tu zemlju, čak i ako to znači da ćeš morati otići u pustinju.“
Ako drugi ne razumiju naše ponašanje – pa što? Njihov zahtev da radimo samo ono što je njima razumljivo zapravo je jedan pokušaj diktata. Ako je to što radimo u njihovim očima „asocijalno“ ili „iracionalno“, pa neka je. Njima je uglavnom odbojna naša sloboda i hrabrost da budemo ono što jesmo. Nikome ne dugujemo ni objašnjenje ni polaganje računa sve dok ga svojim postupcima ne povređujemo ili narušavamo njegova prava. Koliko je samo života upropašteno zbog ove potrebe da se „objasni“, što obično podrazumijeva da objašnjenje treba biti „shvaćeno“, to jest „odobreno“. Neka vaša djela budu procjenjivana, a prema djelima i vaše stvarne namjere, ali znajte da slobodan čovjek objašnjenje duguje jedino sebi – svom razumu i savjesti – i onim malobrojnima koji su mu potvrdili svoje pravo na objašnjenje.
Iz knjige Ericha Fromma Umeće življenja (The Art of Being)
Priredio P.U.L.S.E.
JAOJ! NE DAJ SE, MLADOSTI MOJA, GENERACIJO MOJA.
Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom
AUTOR: FILIP DAVID
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad postaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.
U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizlaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.
Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne u svim oblicima despotija. Beda ne proizlazi samo iz materijalne neimaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, ali iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Strahota bede prodire do suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskog uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.
Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, neimaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti i tuposti. Bedastoća je najteži oblik ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.
Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlika između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. „Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!“ – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram.
Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju se za statusne simbole. Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i markama. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.
Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslobađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.
U svojoj kranjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi. Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekako prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu. Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji, bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životom. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovog područja veoma su bliski.
Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave. Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednog dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.
Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede, preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.
Filip David, Jesmo li čudovišta, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997
*Hvala Oliveri Sasek Radulovic sto mi je omogucila da procitam i jos zesce verujem i osecam da, ma koliko uzasno tesko bilo, a nikome od nas to nije strano, DUH OPSTAJE, ne znam kako, ali duh opstaje, prosto tako treba, ne mora, ali TREBA...
AUTOR: FILIP DAVID
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad postaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.
U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizlaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.
Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne u svim oblicima despotija. Beda ne proizlazi samo iz materijalne neimaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, ali iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Strahota bede prodire do suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskog uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.
Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, neimaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti i tuposti. Bedastoća je najteži oblik ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.
Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlika između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. „Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!“ – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram.
Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju se za statusne simbole. Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i markama. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.
Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslobađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.
U svojoj kranjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi. Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekako prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu. Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji, bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životom. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovog područja veoma su bliski.
Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave. Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednog dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.
Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede, preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.
Filip David, Jesmo li čudovišta, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997
*Hvala Oliveri Sasek Radulovic sto mi je omogucila da procitam i jos zesce verujem i osecam da, ma koliko uzasno tesko bilo, a nikome od nas to nije strano, DUH OPSTAJE, ne znam kako, ali duh opstaje, prosto tako treba, ne mora, ali TREBA...
Saturday, October 1, 2016
ZUKO DŽUMHUR: O DOBROM I PAMETNOM ČOVEKU
Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi.
Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom.
Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta.
Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku.
Budi pametan da ne bi bio loš.
Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste.
Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš.
A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.
I tu ti je možda ključ.
Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh.
Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.
Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”
Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom.
Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta.
Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku.
Budi pametan da ne bi bio loš.
Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste.
Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš.
A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.
I tu ti je možda ključ.
Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh.
Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.
Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”
Tuesday, September 20, 2016
Saglasna. Bas
Prazne priče i žalbe bukvalno gase neurone u hipokampusu
Kada se nalazimo u društvu ljudi koji se žale i pričaju prazne priče bez konstruktivnog kraja i svrhe, kvalitet njihovih negativnih vibracija utiče na nas i ima štetan efekat na neurone u našem mozgu.
Žalba i ćaskanje su rezultat arhaičnog stava, to je strategija preživljavanja, usvojena od strane naše podsvjesti kako bi se oslobodili mentalnih i emotivnih nenormalnih stanja, koja na žalost idu na štetu onih koji pate od pasivnog uticaja.
Naučno je dokazano da magnetni talasi karakteristični za ljude koji se žale i pričalice bukvalno gase neurone u hipokampusu, koji je između ostalog odgovoran za riješavanje problema. Izloženost više od trideset minuta žalopojkama, negativitetu i bespotrebnom ćaskanju prouzrokuje veliku štetu na celebralnom nivou, bez obzira da li dolaze od ljudi ili mas medija, kao što je prvenstveno televizija.
Šta raditi kada se suočite sa događajima ove vrste?
Mediji se mogu ugasiti, isključiti. Sa osobama, možete pokušati da okrenete razgovor u drugom pravcu, ili čak, da predložite na diplomatski način " žalopojki" da duboko udahne tri puta i izdahne jako na usta. Naravno, i mi sami moramo da izbijegavamo da upadamo u nepotrebna časkanja i žalopojke, svjesni činjenice da pored ugrožavanja ljudi oko nas, mi bukvalno gubimo energiju. Mi smo toliko navikli da se žalimo i da slušamo žalbe, da smo čak i zavisnici.
Ali ako slušanje žalbi uništava naše neurone, šta se događa kada mi to radimo?
Fiziološki, ćelije u našem mozgu se specijalizuju sa sadržajem koji je na jako niskom nivou, gubeći vremnom kreativnost i sposobnost riješavanja kritičnih situacija, izlazaka iz krize, kao i inventivnost koja se normalno razvija kod osoba koje umjesto da se žale transformišu krize u prilke: mozak u pokretu, usmjeren ka stvaranju, koji nam dozvoljava da budemo svijesni.
Ezoterički, dešava se da ličnost djeluje kao "automatski pilot", stvarajući mehanizam u kojem ego teži da preuzme primat nad " bićem". Očigledno, ova percepcija je izvan sistema koji i mi sačinjavamo i sve se više udaljava od " Stvarnosti", kristalizujući šeme( mentalne programe) koji čine da shvatimo virtuelni svijet kao objektivnu stvarnost.
Energetski, odlično znamo zahvaljujući modernim otkrićima kvantne fizike, da tamo gdje je usmjereno mišljenje, energija teče i stvara. Što su moje misli negativnije, i okrenute ka mojoj nesreći, krizi na poslu, političaru koji je otišao na luksuzan odmor u lice ljudi koji ne mogu to da priušte itd., više hranim energijom datu situaciju. Psihološki, stvara se začarani krug, zbog kojeg će te negativne misli postati jedina moguća stvarnost, umnožavajući upravo te situacije koje potvrđuju ovaj proces.
Može se desiti da živimo u uslovima u kojima smo izloženi jakim pritiscima i neravnotežama, u stresnim i negativnim mjestima koja djeluju kao pravi virusi na svim poljima: psihičkom, emotivnom i fizičkom. Takođe je tačno, da što više podižemo naš energetski nivo, stvarnost koja nas okružuje više reaguje na naš kvalitet vibracije. Ne samo da tako privlačimo u naš život događaje i osobe koji su slični nama samima, već i pozitvno utičemo na ambijent koji nas okružuje, i na osobe sa kojima smo povezani.
Iz knjige: Lifesurfing - Claudia Galli
Izvor: visionealchemica.com
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Kada se nalazimo u društvu ljudi koji se žale i pričaju prazne priče bez konstruktivnog kraja i svrhe, kvalitet njihovih negativnih vibracija utiče na nas i ima štetan efekat na neurone u našem mozgu.
Žalba i ćaskanje su rezultat arhaičnog stava, to je strategija preživljavanja, usvojena od strane naše podsvjesti kako bi se oslobodili mentalnih i emotivnih nenormalnih stanja, koja na žalost idu na štetu onih koji pate od pasivnog uticaja.
Naučno je dokazano da magnetni talasi karakteristični za ljude koji se žale i pričalice bukvalno gase neurone u hipokampusu, koji je između ostalog odgovoran za riješavanje problema. Izloženost više od trideset minuta žalopojkama, negativitetu i bespotrebnom ćaskanju prouzrokuje veliku štetu na celebralnom nivou, bez obzira da li dolaze od ljudi ili mas medija, kao što je prvenstveno televizija.
Šta raditi kada se suočite sa događajima ove vrste?
Mediji se mogu ugasiti, isključiti. Sa osobama, možete pokušati da okrenete razgovor u drugom pravcu, ili čak, da predložite na diplomatski način " žalopojki" da duboko udahne tri puta i izdahne jako na usta. Naravno, i mi sami moramo da izbijegavamo da upadamo u nepotrebna časkanja i žalopojke, svjesni činjenice da pored ugrožavanja ljudi oko nas, mi bukvalno gubimo energiju. Mi smo toliko navikli da se žalimo i da slušamo žalbe, da smo čak i zavisnici.
Ali ako slušanje žalbi uništava naše neurone, šta se događa kada mi to radimo?
Fiziološki, ćelije u našem mozgu se specijalizuju sa sadržajem koji je na jako niskom nivou, gubeći vremnom kreativnost i sposobnost riješavanja kritičnih situacija, izlazaka iz krize, kao i inventivnost koja se normalno razvija kod osoba koje umjesto da se žale transformišu krize u prilke: mozak u pokretu, usmjeren ka stvaranju, koji nam dozvoljava da budemo svijesni.
Ezoterički, dešava se da ličnost djeluje kao "automatski pilot", stvarajući mehanizam u kojem ego teži da preuzme primat nad " bićem". Očigledno, ova percepcija je izvan sistema koji i mi sačinjavamo i sve se više udaljava od " Stvarnosti", kristalizujući šeme( mentalne programe) koji čine da shvatimo virtuelni svijet kao objektivnu stvarnost.
Energetski, odlično znamo zahvaljujući modernim otkrićima kvantne fizike, da tamo gdje je usmjereno mišljenje, energija teče i stvara. Što su moje misli negativnije, i okrenute ka mojoj nesreći, krizi na poslu, političaru koji je otišao na luksuzan odmor u lice ljudi koji ne mogu to da priušte itd., više hranim energijom datu situaciju. Psihološki, stvara se začarani krug, zbog kojeg će te negativne misli postati jedina moguća stvarnost, umnožavajući upravo te situacije koje potvrđuju ovaj proces.
Može se desiti da živimo u uslovima u kojima smo izloženi jakim pritiscima i neravnotežama, u stresnim i negativnim mjestima koja djeluju kao pravi virusi na svim poljima: psihičkom, emotivnom i fizičkom. Takođe je tačno, da što više podižemo naš energetski nivo, stvarnost koja nas okružuje više reaguje na naš kvalitet vibracije. Ne samo da tako privlačimo u naš život događaje i osobe koji su slični nama samima, već i pozitvno utičemo na ambijent koji nas okružuje, i na osobe sa kojima smo povezani.
Iz knjige: Lifesurfing - Claudia Galli
Izvor: visionealchemica.com
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Sunday, September 18, 2016
He!
Dobra stara "lep na mamu, pametan na tatu" nije baš toliko istinita koliko bi muškarci želeli, jer izgleda da inteligenciju ipak nasleđujemo od majki.
Naučnici su već daleke 1984. godine dokazali da majčinski geni najviše doprinose razvoju misaonih centara u mozgu, a nakon toga sprovedeno je još nekoliko istraživanja koja su, na žalost muškaraca, samo potvrdila ovo prvo.
Naime, pokazalo se da deca imaju mnogo veću šansu za nasleđivanje majčine inteligencije jer se gen koji je određuje nalazi na hromozomu X.
Nakon toga dokazano je da je majčin IQ najbolji indikator za predviđanje inteligencije deteta, a zatim i da je majčinska ljubav ključna za razvoj određenih delova mozga, povezanih s inteligencijom, prenosi portal Metro.
Stoga, ako želite male genijalce - pronađite prvo odraslu genijalku i oženite je!
Source: N1
Naučnici su već daleke 1984. godine dokazali da majčinski geni najviše doprinose razvoju misaonih centara u mozgu, a nakon toga sprovedeno je još nekoliko istraživanja koja su, na žalost muškaraca, samo potvrdila ovo prvo.
Naime, pokazalo se da deca imaju mnogo veću šansu za nasleđivanje majčine inteligencije jer se gen koji je određuje nalazi na hromozomu X.
Nakon toga dokazano je da je majčin IQ najbolji indikator za predviđanje inteligencije deteta, a zatim i da je majčinska ljubav ključna za razvoj određenih delova mozga, povezanih s inteligencijom, prenosi portal Metro.
Stoga, ako želite male genijalce - pronađite prvo odraslu genijalku i oženite je!
Source: N1
Mudri Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne slusa muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci svaki dan ista ogranicenja, onaj koji ne menja rutinu, onaj koji se ne usudjuje obuci u novu boju, onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bezi od strasti i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj zivot kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji nece sebi dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta…….
Zivi danas, ucini danas, rizikuj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!
Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci svaki dan ista ogranicenja, onaj koji ne menja rutinu, onaj koji se ne usudjuje obuci u novu boju, onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bezi od strasti i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj zivot kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji nece sebi dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta…….
Zivi danas, ucini danas, rizikuj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!
Tuesday, May 10, 2016
Divna
Carolija njenog glasa je nemerljiva, a zahvaljujuci mojoj cerki i njenom rodjendanskom poklonu meni, u istom cu moci da uzivam 28.maja u Narodnom Pozoristu u Nisu <3 Happy Birthday to me!
Saturday, April 30, 2016
UMETNICI IMAJU DRUGACIJU STRUKTURU MOZGA
Najnovija belgijska studija objavljena u časopisu “Neurolmage” dokazuje da umetnici imaju drugačiju strukturu mozga od ostalih ljudi.
Izvor: Tanjug| četvrtak, 17.04.2014. | 17:19 |
Rezultati istraživanja ukazuju da je umetnicima talenat urođen, ali i da vežbanje i okolina mogu imati ključnu ulogu u razvoju njihovih sposobnosti. Kao u mnogim naučnim poljima, tačan odnos između prirode i odgoja ostaje i dalje nejasan.
Vođa istraživanja Rebeka Šamberlen sa Univeziteta u Levenu izjavila je da je njen cilj bio da otkrije kako umetnici vide svet drugačije.
Ona i njene kolege su pomoću tzv. voksel-bazirane morfometrijske metode (VBM) skenirali mozgove 21 studenta likovnih umetnosti, a zatim ih uporedili sa snimcima mozgova 23 ne-umetnika.
Detaljni snimci pokazali su da umetnici imaju znatno više sive materije u delu mozga u temenom režnju, zvanom precuneus.
"Taj deo je povezan sa nizom funkcija, ali potencijalno sa stvarima koje se mogu dovesti u vezu sa kreativnošću, kao što je vizuelno prikazivanje - mogućnosti manipulacije slikama u mozgu, njihovog kombinovanja i dekonstruisanja", rekla je dr Šamberlen za BBC.
Od učesnika istraživanja se, takođe, tražilo da prave crteže, a stručnjaci su pokušali da uspostave vezu između tih crteža i količine sive i bele materije u njihovom mozgu.
Bolji crtači imali su veću količinu sive i bele materije u malom mozgu, kao i u suplementarnom motoričkom delu. Oba ova područja mozga kontrolišu fine motoričke sposobnosti i obavljanje rutinskih radnji.
Siva materija je većim delom sastavljena od nervnih ćelija, dok je bela materija odgovorna za komunikaciju između predela sa sivom materijom.
Izvor: Tanjug| četvrtak, 17.04.2014. | 17:19 |
Rezultati istraživanja ukazuju da je umetnicima talenat urođen, ali i da vežbanje i okolina mogu imati ključnu ulogu u razvoju njihovih sposobnosti. Kao u mnogim naučnim poljima, tačan odnos između prirode i odgoja ostaje i dalje nejasan.
Vođa istraživanja Rebeka Šamberlen sa Univeziteta u Levenu izjavila je da je njen cilj bio da otkrije kako umetnici vide svet drugačije.
Ona i njene kolege su pomoću tzv. voksel-bazirane morfometrijske metode (VBM) skenirali mozgove 21 studenta likovnih umetnosti, a zatim ih uporedili sa snimcima mozgova 23 ne-umetnika.
Detaljni snimci pokazali su da umetnici imaju znatno više sive materije u delu mozga u temenom režnju, zvanom precuneus.
"Taj deo je povezan sa nizom funkcija, ali potencijalno sa stvarima koje se mogu dovesti u vezu sa kreativnošću, kao što je vizuelno prikazivanje - mogućnosti manipulacije slikama u mozgu, njihovog kombinovanja i dekonstruisanja", rekla je dr Šamberlen za BBC.
Od učesnika istraživanja se, takođe, tražilo da prave crteže, a stručnjaci su pokušali da uspostave vezu između tih crteža i količine sive i bele materije u njihovom mozgu.
Bolji crtači imali su veću količinu sive i bele materije u malom mozgu, kao i u suplementarnom motoričkom delu. Oba ova područja mozga kontrolišu fine motoričke sposobnosti i obavljanje rutinskih radnji.
Siva materija je većim delom sastavljena od nervnih ćelija, dok je bela materija odgovorna za komunikaciju između predela sa sivom materijom.
Sunday, April 3, 2016
OH HAS A NEW SUIT
So here's a step by step guideline for you:
Find a big cardboard box (the one used for moving) and cut its sides.
Then, open MS Word and find the font you like.
To create a template, try to draw it on paper.
If you are not skillful enough to make it symmetrical, you can print the letters out as large as you'd like them.
Place the paper template on the cardboard, redraw it and then cut the letters. I prepared two letters of each, so my letters would be thicker.
Then use the wool or a rope and start wrapping the letters tightly. I started wrapping it with a knot, and my recommendation is to wrap horizontally at first.
End with a knot as well, but make sure it's at the back and that you hide it properly so it's not that visible.
Enjoy your block letters!
Et voila :)
Subscribe to:
Posts (Atom)